Igračke su sastavni deo odrastanja.
Dobra igračka ne daje odgovor, već postavlja pitanja i daje mogućnosti za rešavanje, učenje, razvijanje inteligencije, mašte i kreativnosti. Njom se dete stalno igra, rado joj se vraća i upotrebljava je na različite načine.
Foto: Tobiasmik
Međutim, igračke same po sebi nisu igra. One dobijaju smisao u interakciji sa roditeljima, drugom decom ili prijateljima
Igračka za decu, pre svega mora da odgovara uzrastu deteta ili da je korak ispred njegovih razvojnih mogućnosti.
Od rodjenja do prve godine života, važno je da igračke budu pre svega bezbedne s obzirom na to da dete od rodjenja upoznaje spoljni svet vizuelo, dodirom ili griženjem, što znači da bebe prvo gledaju, zatim opipavaju i stavljaju u usta predmete iz svoje okoline. Zato igračka ne sme biti iz delova, mora imati zaobljene ivice, bez vezica koje bi mogle da se obmotaju oko tela. Ukoliko je od materijala (pliša) ne bi trebalo da se linja niti da ima delove koji bi se mogli iščupati. Moraju biti perive zbog održavanja higijene.
Strah od buke je jedan od urodjenih strahova kod dece. Zato bi trebalo voditi računa da igračka ispušta nezan, umirujući zvuk.
Plišane, lagane igračke živopisnih boja su od posebnog psihološkog značaja, jer su tople i meke, što dete umiruje jer podseća na kožu majke. Najčešće plišane igračke imaju funkciju tzv. prelaznog objekta, jer pružaju sigurnost i ublažavaju strahovanje, naročito pred spavanje, pa dobijaju poseban značaj tokom odrastanja (deca sa njima spavaju, kasnije ih nose na putovanja itd.)
Pokretne igračke, koje se uglavnom stavljaju na krevetac iznad bebine glave, vezuju pažnju pokretom, bojama i nežnom muzikom, tako da deluju umirujuće i uspavljujuće. Pored toga time se vežbaju i okulomotorni mišići, kao i mišići ruku i prstiju, jer beba želi da ih dohvati.
Pri kupovini igračke treba obratiti pažnju na znakove upozorenja na pakovanju, uzrast, uputstva za korišćenje kao i materijale i boje od kojih je napravljena.
Posle prvog rodjendana do 3-4 godine, stupaju na scenu složenije igračke, jer dete hoda, istažuje svet oko sebe vrlo aktivno, shvata uzročno-posledične veze, razvija logičko misljenje i verbalnu komunikaciju.
Na ovom uzrastu dobrodošle su igračke koje se vuku i guraju (kamioni, automobili), kockice, likovi životinja. Ukoliko proizvode zvuk, on ne bi smeo biti neprijatan i rezak, jer može izazvati strah kod deteta.
Najednostavnija, a uvek dobra igračka svih generacija je stalak sa obručima (dete, a mogu i odrasli, se igra sa manjim i vecim šarenim kolutovima i slaže ih na stalak) koji podstiče učenje i imenovanje boja i oblika, uvidjanje relacija medju delovima – manje veće, ispod – iznad, kao i koordinaciju pokreta sa predvidjanjem efekta. Vrlo jednostavno, a efikasno.
Pošto mališani na ovom uzrastu vole da eksperimentišu, interesantne su slagalice, šarene kocke koje podstiču maštu, kao i tzv. edukativne igračke (tipa umetaljki, kućica sa vratancima koja se otvaraju ključem i ubacuju geometrijski oblici…)) koje stimulišu psihomotorni razvoj i koordinaciju pokreta, logičko rasuđivanje, pamćenje i zaključivanje. Takodje su dobre igre memorije, koje se mogu igrati i u društvu, jednostavnije puzzle, životinje, farme… Dečaci vole da se igraju autićima, pa su od značaja perionice, garaže, imitacija ulica na podlozi sa obelezenim pešačkim prelazima i saobraćajnim znacima, što je veoma korisno u savladavanju osnovnih informacija o ponašanju u saobraćaju.
Neizbežni rekviziti su lopte, lutke i telefoni kao omiljeniji prijatelji mališana.
Od posebnog značaja su “kao da” ili simbolicke igre , tj. igre koje oponašaju svet odraslih i njihovih zanimanja (“kuhinja”, “alat”, “šminka”, “lekar”, “vatrogasac”…). Zašto su one važne? Način na koji se dete igra može biti pokazatelj njegovog emocionalnog i psihickog stanja, kao i eventulanih konflikata, tako da nam pažljiva opservacija i analiza igre može biti nezamenljivo i jedino dijagnostičko i terapijsko sredstvo eventualnih problema i poremećaja.
Uzrast od 4-5 godine do polaska u školu obiluje socijalnim interakcijama i recipročnim, komunikativnim igrama. Mališani već uveliko imaju razvijenu mrežu druženja sa vršnjacima, puni su energije i maštovitosti, spremni da zamišljaju različite predele, situacije i dogadjaje. Upravo su zbog toga važne igračke koje traže akciju (tricikl, bicikl, roleri, obruči, a naročito nezamenljive lopte), kao i pribor za crtanje makaze, plastelin, kolaž papir) koji podstiče kreativnost, maštu i smisao za estetiku.
Igre sa pravilima zauzimaju značajno mesto u predškolskom peridu jer uče decu čekanju na red, razvijanju strategije, koncentracije i sposobnosti predvidjanja ( tipa “Ne ljuti se čoveće”, “Domine” šah…). Mališani stiču saznanje da su u životu bitna pravila i kako se nositi sa uspehom i neuspehom.
Dakle, najvažnije je da igračka bude prilagodjena uzrastu mališana, da podstiče psihofizički razvoj, maštu, kreativost, spretnost, logičko rasudjivanje, orjentaciju.
I ne zaboravite, birajte igračku prema potrebama deteta a ne sopstvenim željama. Svaka igračka nosi neku poruku. A ukoliko je poklanjate, dajete i deo sebe!
Marijana Petrovic, spec. medicinske psihologije
Izvor: http://www.mojpedijatar.co.rs/dobra-igracka/
Tokom predškolskog doba i vrtića, mozak stalno raste, dostižući od sedamdeset do devedeset odsto težine odraslog. Pored promene u veličini, mozak prolazi kroz značajne promene oblika i “dorade”. Među ovim modifikacijama su velike promene u frontalnim delovima mozga koje su posvećene regulisanju misli i akcija. Prednji režnjevi regulišu inhibicije impulsa, razvoj memorije, kao i integraciju informacionog kapaciteta koji olakšava rezonovanje i rešavanje problema. Sve ove veštine se značajno popravljaju u vrtićkom dobu.
Tokom predškolskog uzrasta, mozak ubrzano pravi veze između neurona. U uzrastu od četiri i pet godina deca imaju skoro dvostruko veći broj sinapsi u odnosu na odrasle, u nekim moždanim oblastima, kao što je frontalni režanj. Ova preobilnost komunikacionih kanala podržava veliki kapacitet za učenje. Na taj način priroda osigurava da će dete moći da stekne osnovne ljudske sposobnosti, čak i ako se neke oblasti mozga oštete.Prvih pet do sedam godina života predstavljaju osetljivi period za razvoj mozga. Tokom ovog perioda, mozak posebno reaguje na stimulacije, što omogućava masovno povezivanje neurona i vajanje moždanih regiona. Mozak više prima znanja nego što će kasnije, čineći predškolsko i vrtićko vreme optimalnim za učenje i efikasnu interakciju sa svom decom. Mozak propisuje osnovnu organizaciju u 2 faze: vrtićko doba i doba redovnog školovanja. Neuronaučnici označavaju vrtićko doba kao pripremni period mozga na nadolazeća iskustva. Oni ističu da u ovom periodu maloj deci treba omogućiti širok spektar običnih iskustava, kao što su prilike da vidi i dodirne predmete, čuje jezik i druge zvukove, i da se kreće i istražuje okolinu. Mozak očekuje da će naići na ova iskustva i ako se to desi, normalno će se razvijati i rasti. Druga faza, školska, iskustvena, zavisi od rasta mozga, i uključuje preciziranje uspostavljenih moždanih struktura kao rezultat specifičnih aktivnosti, koje variraju u zavisnosti od osobe i okruženja. Deca uče da čitaju i pišu vrlo dobro, igraju kompjuterske igrice, mogu da rade u bašti, sviraju violinu…
Mnogi naučnici se slažu da ne treba gurati dete u drugu fazu prerano. Mnogo je bitnija prva faza, kao svojevrsna priprema za drugu.
Dakle, kada je dete u vrtiću treba mu pružiti dosta igre, izbora, verbalne interakcije i učenja temeljnih znanja. Ukoliko se ovo prenebregne i odmah krene na čitanje, pisanje i računanje, dete može ostati uskraćeno za neke važne veštine, neophodne za budući razvoj. Takođe, učionice za prvake bi trebalo da budu bogate aktivnostima koje se mogu prilagoditi različitoj spremnosti dece za školsku, odnosno iskustvenu fazu.
Priredila: Andrijana Maksimović
Izvor: http://zelenaucionica.com/kako-se-razvija-mozak-predskolskog-deteta-sta-mu-je-za-razvoj-potrebno/
Često se kaže da su u roditeljstvu dani dugi, a godine kratke. Divan video koji je osvojio svet ističe upravo one obične dane koji mamama izgledaju beskrajno dugo i to šta oni zapravo znače deci.
U čast Dana majki, vloger Esther Anderson kreirao je ovaj video koji kako jedan običan dan izgleda iz dve perpektive – prvo iz mamine, a onda iz ćerkine.
Dok je mama umorna i istrošena pokušavajući da sve postigne i pred očima su joj samo oni teški momenti, uspomene njene male ćerke pokazuju nešto sasvim drugo. Ona se seća samo lepih trenutaka dana koji je protekao.
Ono što je nama, odraslima, možda normalno, za njih je magija. Za njih je to, možda, najbolji dan u životu.
Izvor: http://zelenaucionica.com/video-koji-je-osvojio-svet-kako-jedan-obican-dan-vidi-mama-kako-dete/?lng=lat
Muškarci nikada zaista ne odrastu, samo postaju veliki dečaci koji idu na posao, zarađuju platu i uozbilje se na onoliko životnih polja koliko je to neophodno, ali za većinu stvari uvek ostanu deca.
Pa, ako nekada ostavite muža da vam čuva dete dok vas nema svesni ste da nikada ne znate šta će vas dočekati kad se vratite, kao i ko je tu koga čuvao.
Izvor www.brightside.me
Tata je slučajno primetio da je kamera isključena i odlučio je da proveri šta je snimljeno do tada, međutim ono što je video uopšte nije očekivao . Dečak je radio sve ono što mu nije bilo dozvoljeno kad su roditelji bili budni, od skakanja sa kreveta do paljenja i gašenja svetla, ali i dečak je primetio kameru koja ga sve vreme snima i isključio je kako bi se osigurao da neće biti uhvaćen.
Preporučujemo da pogledate ovaj snimak ...
Izvor : http://www.popsugar.com/
Dečak Dom ima šest godina i voli da crta. On ima i otvoren profil na Instagramu gde kači svoje omiljene crteže. Međutim, tu nije kraj ove priče, nego upravo obrnuto - njen početak. Kada dečak završi sa stvaranjem svojih malih remek-dela, njegov tata ih oživljava u realnom svetu, sa njihovim pandanima u prirodi sa malo digitalne magije i mnogo humora.
Gledajući kombinaciju crteža i njihovu "realnu" sliku, zaista smo uživali. Pogledajte slke i uverite se sami!
Izvor: http://www.sadanduseless.com/2016/10/real-drawings/
Kako biste bolje razumeli neverovatan potencijal deteta uzrasta između tri i pet godina, kao i “šta vas čeka” u ovom periodu, izdvojili smo za vas najvažnije razvojne karakteristike. Znaćete tačno šta da očekujete kao i šta možete da počnete da učite vaše dete. Uz napomenu da uvek ostanete “hladne glave” i iskoristite svaku priliku da bolje upoznate i nešto naučite vašeg mališana.
Razum i veselje
Oko treće godine će vam izgledati kao da se vaše dete odjednom urazumilo. Deca u ovom uzrastu postaju druželjubiva i nezavisnija. Sve više će vam se sviđati njihovo društvo. Ovi “mali ljudi” su veoma zabavni i veseli. Vole da trče, skaču i pentraju se kako po kući tako i napolju. Svašta im može biti smešno, naročito kreveljenje. Klovnovi ih zbog toga jednostavno fasciniraju.
Jaki na rečima
Dete vam sada može reći šta želi, čak i ako ne izgovara tačno sve reči i ne sklapa najrazumljivije rečenice. Kako mu je rečnik dosta proširen ono može da iskaže i svoja osećanja. Ova mogućnost je od velike pomoći u svakodnevnim borbama sa braćom ii sestrama, drugarima iz vrtića ili komšiluka i, naravno, roditeljima. Oni takođe mogu jasno da kažu i šta žele da jedu.
Sloboda roditelja
Ove nove sposobnosti roditeljima daju veću slobodu ali ne smanjuju potrebu za nadzorom. Tako kada dete savlada upotrebu noše, ono će vas s jedne strane osloboditi menjanja pelena ali ćete dobiti novi zadatak da proveravate da svaki put dobro opere ruke. U ovom uzrastu dete zna i da se samo hrani tako da ćete moći da se posvetite učenju lepih manira i razgovarate tokom obroka.
Nova otkrića
U četvrtoj i petoj godini života deca sa velikim entuzijazmom i maštom uče i otkrivaju nove stvari. Zanimaju ih brojevi i slova i mogu da nauče da napišu svoje ime oko petog rođendana. Primetićete da dete voli da uči na spontan, zabavan i kreativan način. Ovo je dobar trenutak da se igrate zajedno u kuhinji i naučite ga više o raznovrsnosti hrane i prostoj matematici. Možete zajedno da izbrojite broj potrebnih jaja i naučite ga koordinaciji pokreta pri merenju ili mešanju. Postavljanje stola podrazumeva brojanje, od broja osoba do broja kašika i viljušaka.
Udahnite duboko
Koliko god vam se činilo da je dete sada razumnije i da je moguć dogovor nemojte se iznenaditi njegovom testiranju i “ispitivanju granica”. Sve češće će svađe izbijati oko jela i moraćete da dokažete vašu čvrstinu. Ne dajte se i ne gubite živce, samo se držite jasnih pravila kao što su: ono što je na stolu je sve što ima za jelo ili mora da se proba pre dobro poznatog “ne sviđa mi se”.
Ostanite smireni i ludo ćete se zabavljati!
Kako je kod vas u kući? Da li vas vaš mališan testira da vidi dokle ćete da izdržite?
Vaše dete želi da ide kasno u krevet, izbegava domaće zadatke, samo bi da je sa drugarima i po ceo dan može da gleda TV i igra igrice. Ukratko, vaš školarac hoće da radi sve osim da ide na spavanje u normalno vreme i radi domaći kad treba. Čak štaviše, nalazi i puno pametnih razloga da bude po njegovom. Evo šest najčešćih načina na koje školarci manipulišu roditeljima i kako da ih rešite, po doktoru psihologije Davidu Svonsonu:
O emotivnom ucenjivanju govorimo kada dete namerno ispoljava emociju za koju zna da će kod vas izazvati nelagodnost. Na primer:“Samo hoću da pogledam nove epizode, a da onda uradim domaći. Zašto nikada ne mogu da se malo zabavim pre domaćeg? Tebe baš briga za mene!“
Ovakav emotivni ispad je ili manipulacija ili je dete samo tužno i ljuto. Kako god bilo, stavite detetu do znanja da razumete kako se oseća i da vam je stalo, ali ostanite pri svom zahtevu. Emocije su deo života.
David Svonson je doktor psihilogije specijalizovan za decu, tinejdžere i porodice. Ovaj članak je samo mali deo njegove knjige: Help - My Kid Is Driving Me Crazy
Dete će pokušati da izbegne suočavanje sa problemom, kao što je recimo odlazak u krevet tokom radne nedelje, tako što jednostavno neće odgovarati. Vi mu kažete da ugasi televizor a ono se ne pomera ni posle deset minuta. Ovo će trajati dok god vi to ne zaustavite!
Normalno je da deca rade šta hoće i odlažu ono što ne žele da rade. Morate im saopštiti koje ih posledice ih očekuju i ispoštovati svoje reči, na primer: „Ako ne isključiš TV u roku od pet minuta, sutra nema gledanja TV-a.“ Tako i postupite.
Ovde govorimo o situacijama kada vaše dete pokušava da ublaži vašu reakciju na određeno ponašanje uvodeći u razgovor nevažnu informaciju kao na primer: „Zašto moram da idem u krevet pre 23 sata tokom školske nedelje? Prošle godine sam imao/la sve petice.“
Nemojte nasedti na mamac. Uopšte nemojte ni trošiti energiju na objašnjavanje kako jedno nema veze sa drugim. Budite istrajni u svojim zahtevima.
Deca su odlična u dobijanju onoga što žele kroz dogovor sa roditeljima. „Pusti me da idem kod Ane posle škole i obećavam da ću uraditi domaći!“
Recite detetu da znate da želi vreme za igranje, ali da ga još nije zaslužilo. Ako ispuni svoj deo zadatka (završavanje domaćeg zadatka) može da računa da je zaradilo vreme za igru.
Deci odlično polazi za rukom da dobiju ono što žele tako što će vas naterati da se sažalite. Na primer:“Ja sam jedina osoba u kući koja nikada ne može da gleda film tokom nedelje.“
Kampovi za decu se često neopravdano u potpunosti izjednačavaju sa godišnjim odmorom, izletom ili druženjem u prirodi. Međutim, kada kamp za decu stavimo pod našu psihološku lupu, vidimo da se tokom nekoliko dana kampa odvija veliki broj vrlo značajnih procesa, koje dete u okviru svakodnevnog života nema priliku da iskusi. Razvijaju se različite veštine kao što je komunikacija sa vršnjacima i autoritetom, snalaženje u konfliktnim situacijama, upravljanje emocijama. Dete takođe uči kako da izvršava svoje obaveze na vreme, razvija osećaj za potrebe drugih ljudi, prepoznaje značaj međusobne saradnje i tolerancije, jača timski duh i preuzima timske uloge.
1. Upravljamo svojim emocijama
2. Radimo stvari kojih smo se nekada plašili
3. Učimo da poštujemo sebe, ali i druge
4. Učimo da zabavimo sami sebe, razvijamo kreativnost
5. Razvijamo drugačije vrednosti: Važno je šta znamo i kakvi smo, a ne koliko imamo
6. Modernu tehnologiju ne koristimo, učimo da volimo prirodu
7. Upoznajemo nove drugare, dobijamo prave prijatelje
8. Brinemo sami o sebi
9. Pokrećemo svoje telo, bavimo se sportom
10. Prolazimo kroz novo, zabavno iskustvo i jednostavno smo veseli
Sa odrastanjem deca daju sve više značaja popularnosti u vršnjačkoj grupi. Istraživanja pokazuju da ispod 10 procenata dece pokazuje želju da bude popularno u prva tri razreda osnovne škole. Međutim, sa uzrastom taj procenat znatno raste i dostiže vrhunac u periodu rane adolescencije, između petog i osmog razreda, kada popularnost u okviru vršnjačke grupe postaje jedan od važnijih prioriteta.
Ko su popularna deca? Popularnu decu vršnjaci najčešće opisuju kao kao bogatu, dobrog izgleda, veštu u sportu, dobro obučenu ili zabavnu. Kao jedan od bitnih elemenata popularnosti navodi se naša sposobnost da se sprijateljimo i družimo sa drugom popularnom decom. Rezultati istraživanja pokazuju da postoji razlika između dece koja su stekla popularnost „prosocijalnim ponašanjem“ i dece koja skreću pažnju na sebe „antisocijalnim ponašanjem“. U prvu grupu spadaju deca koja svojim dobrim veštinama u komunikaciji uspevaju da pridobiju veliku pažnju vršnjaka. Drugoj grupi, često pripadaju tzv. „opasni momci“, koji mogu da postižu dobre rezultate u sportu ali imaju nisko školsko postignuće. Prema proceni odraslih, deca u ovoj grupi se ne ponašaju na prihvatljiv način, krše postavljene društvene norme i često upadaju u probleme. U ovoj grupi se nalaze socijalno manipulativni dečaci i devojčice koji u komunikaciji sa vršnjacima kombinuju ljubaznost i „niske udarce“ da bi poboljšali svoj socijalni status. Prisutna je tendencija ka spletkarenju i omalovažavanju „drugačije“ dece.
Da li možemo da postanemo popularni? Deca često razmatraju strategije kako da postanu popularnija. Tinejdžeri najčešće pokušavaju da dostignu „viši status“ promenama u oblačenju, izlascima sa suprotnim polom ili druženjem sa popularnom decom. Kod pojedine dece se registruje bunt i tendencija ka ispoljavanju fizičke agresivnosti. Međutim, to što imamo cilj da postanemo popularni ne znači da će to zaista promeniti naš status. Ispitivanje na populaciji dece šestog razreda je pokazalo da pojačano ispoljavanje agresivnog ponašanja može da donese „poene“ prethodno popularnoj deci ali ukoliko deca koja nemaju popularnost pokušaju da primene iste strategije, to im neće pomoći da ostvare željenu promenu statusa.
Da li je popularnost dobra? Biti u centru pažnje vršnjačke grupe izaziva snažno osećanje moći kod deteta ali ima i svoje mane. Istraživanja pokazuju da je popularnost često povezana sa rizičnim ponašanjima kao što su pušenje, konzumiranje droga i rana seksualna aktivnost. Dodatno, popularnost ne znači da smo voljeni u vršnjačkoj grupi. Jedna studija je pokazala da je samo 9 procenata popularne dece voljeno u okviru šire socijalne sredine. Fokusiranje samo na popularnost može dovesti do poremećenih odnosa sa okolinom jer se dete isključivo fokusira na ostvarivanje ličnih ciljeva, zanemarujući ciljeve usmerene ka zajednici.
Sugestije za roditelje. Nemojte olako da odbacite detetove brige u vezi popularnosti jer je to za tinejdžere, u periodu kada traže svoje mesto van porodičnog okruženja, veoma važna tema. Razgovarajte sa detetom o životnim vrednostima, naglašavajući da je ulaganje u prijateljstva mnogo važnije od popularnosti.
Autor:
dr Olja Dukić - Senior Consultant
Pored toga što neki roditelji ne ostvaruju svoj autoritet, postoje i oni koji organizuju autoritet na pogrešnim osnovama.
Piše: Dijana Čović
Svaki roditelj treba da bude i vaspitač svog deteta, a da bi to postigao on mora, između svega ostalog, imati autoritet, koji mora izgraditi.
I otac i majka u dečijim očima moraju imati autoritet. Majka ne bi trebalo da se poziva isključivo na autoritet oca, jer time ugrožava svoj autoritet kod deteta. Situacija kada majka često govori: “Reći ću tati šta si radio danas i on će te kazniti”, i slično, ukazuje da majka nema autoritet kod svog deteta. Uloga oca ne sme se prenaglasiti u odnosu na ulogu majke, i obrnuto, jer oni oboje imaju svoje uloge i dužnosti u procesu vaspitanja.
Pored toga što neki roditelji ne ostvaruju svoj autoritet, postoje i oni koji organizuju autoritet na pogrešnim osnovama.
Lažni autoriteti roditelja
Pretežni cilj roditelja koji se na ovaj način postavljaju jeste da ih deca slušaju. Takav stav je u samoj osnovi pogrešan. Cilj mora biti samo jedan, a to je pravilno vaspitavanje, usmeravanje dece. Porodica treba da izgradi vaspitanu ličnost, a vaspitana i poslušna ličnost nije uvek jedno te isto. Ona deca koja su ispravno vaspitana umeće razumno da prilagode svoje ponašanje, što nije slučaj kod one dece koja su isključivo učena da budu poslušna i koja shodno tome teško razlikuju dobro od zla.
U slučaju lažnog autoriteta, dokle god su deca poslušna roditelji prividno spokojno žive. Međutim, u praksi se gotovo uvek ispostavi da ni spokojstvo, ni poslušnost ne traju dugo. Ako roditelji u procesu vaspitanja svoje dece i postignu relativnu poslušnost, često su svi ostali ciljevi vaspitanja zanemareni, jer deca postaju slabi ljudi koji uvek traže neki viši autoritet koji će umesto njih donositi važne odluke.
Postoji više vrsta lažnog autoriteta. Mi ćemo ovde razmotriti neke od njih, a ujedno ćemo ukazati na svojstva i funkcije pravog autoriteta. Cilj ove analize jeste da, između ostalog, preispitamo svoje principe vaspitanja, i da ih menjamo ukoliko nisu ispravni. Na potencijalne pogrešno zasnovane autoritete upućuje nas ruski pedagog Makarenko koji je izvršio njihovu klasifikaciju:
Autoritet ugnjetavanja – Ovo je najbizarnija vrsta autoriteta od koga uglavnom prisutna kod očeva. Najčešće u zlostavljanju dece učestvuju roditelji koji su sami bili lišeni osećanja ljubavi, pa to ispoljavaju kroz negativan emocionalan stav prema svojoj deci. Takav roditelj najčešće sadistički ponižava dete, vređa ga ružnim rečima, naziva ga pogrdnim imenima, izruguje mu se i obično poseže za fizičkim kažnjavanjem.
Na ovaj način deca se ne vaspitavaju, već se samo uče da se drže podalje od roditelja, koji za njih predstavljaju pretnju. Ugnjetavana dece neretko postaju moralni slabići, ili pak tirani, i oni u toku daljeg života na neki način pate zbog nedostatka ljubavi koji su doživeli u svom detinjstvu.
Poznati glumac Marlon Brando o svom ocu je kazao sledeće: “Moj otac je bio zastrašujuće ćutljiv, mračan, ljutit – pravi grubijan. Voleo je da izdaje naređenja, i nikada me nije nagradio nekom rečju, pogledom ili zagrljajem. Verovatno iz tog razloga ja u sebi nosim averziju prema autoritetu.”
Na osnovu ovakvog ponašanja roditelja, kod dece se javlja mržnja prema autoritetima, budući da se u ovom slučaju radi o zloupotrebi funkcije vaspitača i roditelja.
Autoritet rastojanja – Ima takvih roditelja koji smatraju da sa decom treba što manje komunicirati. Ukoliko se javi potreba za razgovorom onda treba nastupiti u ulozi starešine – da bi deca bila poslušna. Ova vrsta autoriteta češća je u porodicama “intelektualaca”. Tu otac redovno ima nekakav zaseban kabinet iz kojega se retko pojavljuje, poput “prvosveštenika”, dok sa decom komunicira isključivo preko majke. Ima i majki koje se tako ponašaju. One imaju svoj život, svoje interese i ambicije, a o deci se uglavnom brine baka, a ponekad čak i kućna pomoćnica. Očigledno je da je ovakav odnos sa detetom pogrešan i da ovakva porodica nije razumno organizovana.
Svakako, ni ovo nije pravi autoritet već samo ispoljena sebičnost, u kojoj roditelji ne žele da se brinu i da vide dečije potrebe, već samo svoje sebične interese.
Autoritet pedantizma – U ovom slučaju roditelji previše očekuju od dece. Oni su ubeđeni da deca treba svaku roditeljsku reč da slušaju sa strepnjom i da je njihova reč – svetinja. Svoja naređenja oni izdaju hladnim tonom i očekuju bespogovornu poslušnost. Takvi roditelji se boje toga da deca ne uvide da su oni pogrešili. Na primer, u slučaju da je roditelj kaznio dete, a kasnije se ispostavi da dete nije krivo, ili nije krivo u toj meri, on svejedno neće povući svoju kaznu: Kada je on nešto jednom rekao tako mora biti.
Roditelji ne žele da deca uvide da i oni mogu da pogreše. Međutim, istina je da mi često grešimo, a to se ne može sakriti. Tako ovakvim stavom roditelji samo povređuju decu i gube autoritet i poštovanje kod njih.
Autoritet rezonerstva – U ovom slučaju roditelji guše dečiji život beskrajnim pridikama i poukama. Umesto da kažu detetu nekoliko reči, možda čak i u šaljivom tonu ili ako treba strogim, roditelj mu naređuje da sedne naspram njega i da sluša njegovu beskrajnu pridiku. Ovakvi roditelji su uvereni da se u poukama sastoji glavna pedagoška mudrost. Ali oni zaboravljaju da deca nisu odrasli ljudi i da ona, mnogo više nego odrasli čovek, reaguju emocionalno. Zato roditeljske pridike prolaze bez efekta. Deca ne razmišljaju toliko o onome šta im se kaže, koliko o načinu na koji im se govori.
Autoritet “ljubavi” – Ovo je najčešća i najštetnija vrsta lažnog autoriteta. Takvi roditelji se najčešće rukovode idejom da detetu treba osigurati bezbrižno i radosno detinjstvo i zato preteruju u ugađanju, maženju i uskraćivanju obaveza i zadataka. Posledica takvog ponašanja je stvaranje malog egocentrika koji vrlo brzo nauči da nameće svoju samovolju i diktira životne sadržaje.
Pošto im pružaju puno “ljubavi” oni očekuju da im se uzvrati. Zato, ako ih dete u nečemu ne posluša, odmah pitaju: “Znači ne voliš me?” Roditelji tada prate izraz dečijih očiju i traže nežnost i ljubav. Često u dečijem prisustvu govore poznanicima: “On mnogo voli tatu i mamu.” Dete vrlo brzo nauči da manipuliše ovom “potrebom” roditelja. Ona primećuju da ih mogu po volji varati, samo to treba činiti sa nežnim izrazom. Mogu ih čak i zaplašiti, samo se treba naduriti i pokazati da “ljubav” počinje da prolazi. Takođe, dete vrlo rano počinje da shvata da se ljudima može udvarati.
Zbog svega ovoga ovo je vrlo opasna vrsta lažnog autoriteta. Ovako odrastaju neiskreni i lažljivi egoisti, i vrlo često sami roditelji bivaju prve njihove žrtve.
U jednom obdaništu imala sam prilike da se susretnem sa ovakvim načinom ponašanja roditelja: naime, svaki put kada su dolazili po dete oni su ga pitali: “Da li voliš mamu?”, ili: “Da li voliš tatu?”, u zavisnosti ko je došao. Dete je nekad odgovaralo da ih voli, posle čega su oni izgledali zadovoljno, a kada bi im reklo da ih ne voli oni su se rastužili. Oni bi toga trenutka učinili sve da bi im dete reklo da ih voli – iz džepa bi vadili slatkiše, igrali bi se s njim samo da bi povratili “ljubav”. Jednom prilikom dete je bilo nevaljalo i zbog toga dobilo malu pridiku od strane vaspitača. Ono se tada naljutilo pa je besno počelo da viče: “Ne volim te, ne volim te…”, smatrajući da će vaspitač učiniti sve samo da ponovo pridobije njegovu “ljubav”. Međutim, kada je vaspitač blago upitao: “Pa šta ako me ne voliš?” – dete je prestalo da viče i širom otvorenih zenica začuđeno gledalo vaspitača, jer je naučilo da na taj način manipuliše i kažnjava druge.
Ovakav pogrešan odnos sa roditeljima deca će kasnije, kad odrastu, pokuštavati da uspostave i sa drugim ljudima.
Autoritet “dobrote” – U ovom slučaju dečija poslušnost takođe se organizuje kroz dečiju “ljubav”, ali se ona ne izaziva poljupcima i milovanjem, već popustljivošću i neprincipijelnošću roditelja. Tata ili mama sve dozvoljavaju, nijedna žrtva im nije prevelika, nisu “trvdice”, oni su “izvrsni roditelji”.
U suštini, oni se boje svakog sukoba, više vole “porodični mir” i spremni su bilo šta da žrtvuju samo da “sve bude u redu”. U ovakvoj porodici deca uskoro počinju da komanduju svojim roditeljima, a roditeljsko neprotivljenje daje najširi zamah dečijim hirovima i prohtevima. Ponekad roditelji pokušavaju da pruže izvestan otpor, ali obično kad već bude kasno, kad se u porodici već formirala pogrešna praksa.
Sećam se jedne posete mladom bračnom paru koji je imao trogodišnjeg sina. Dečak se naizgled mirno igrao, a onda se odjednom naljutio i počeo da razbacuje sve oko sebe. Obarao je sve što mu se našlo pod rukom, a onda kada je u sumanutom besu sve razbacao po podu uspeo je čak da obori i sto. Kada se, zatim, osvrnuo oko sebe uvideo je da više nema ništa da sruši i počeo je histerično da plače. U tom trenutku otac je “zaštitnički” zagrlio svog malog, “dobrog” sina i molio ga da ne plače.
Ovakva deca se uče da ne poštuju nikakav autoritet i da sve u životu rade po svome. Tako postaju sebični i nesrećni ljudi.
Autoritet “prijateljstva” – Često se roditelji dogovore da će se prema deci postaviti kao prema “prijateljima”. Uopšte uzev to je dobro, ali ipak roditelji treba da ostanu najstariji članovi porodičnog kolektiva, a deca vaspitanici. Ako prijateljstvo pređe ove granice, vaspitanje prestaje ili se započinje suprotan proces: deca počinju da “prevaspitavaju” roditelje. U ovakvim porodicama deca svoje roditelje nazivaju “ćale” i “keva” i ismevaju ih, a o redu i poslušnosti ne može biti ni govora. Ovde nema ni prijateljstva, jer prijateljstvo je nemoguće bez uzajamnog poštovanja.
Često se roditelji toliko užive u ulogu prijatelja svoje dece, da u vreme kada deca postanu adolescenti i kada imaju svoj svet i svoje poglede, roditelji smatraju da treba da se ponašaju i oblače kao i njihova deca. Ovakvim svojim stavom i ponašanjem oni samo postaju predmet za ismevanje i deca ih se stide.
Svojoj deci roditelji treba da budu prijatelji na koje će uvek moći da se oslone i da traže savet ili razumevanje, ali uvek treba da budu jasno definisane uloge.
Autoritet podmićivanja – Ovo je najnemoralnija vrsta autoriteta, kada se poslušnost kupuje darovima i obećanjima. Razume se, u porodici je potreban neki podsticaj, nekakva vrsta nagrađivanja, ali ni u kom slučaju se ne treba kupovati poslušnost dece i dobar odnos prema roditeljima. Deca se mogu nagrađivati za dobro učenje, za izvršenje nekog zaista za njih teškog rada. Ali ni u kom slučaju deca se ne smeju podsticati obećanjima i poklonima da izvršavaju svoje obaveze. Deca se vrlo brzo nauče da ucenjuju svoje roditelje, a njihove želje vremenom postaju sve veće.
Razmotrili smo nekoliko vrsta lažnog autoriteta. Ima ih još, ali često se događa da roditelji uopšte i ne misle ni o kakvom autoritetu već prepuštaju proces vaspitanja slučaju. Na primer, danas se roditelj razgoropadio i za sitnicu kaznio dete, sutra mu izjavljuje da ga voli, prekosutra mu nešto obeća kao mito, a sledećeg dana opet ga neprikladno kažnjava. Događa se i da se otac pridržava jedne vrste autoriteta, a majka druge. U ovakvom slučaju deca se trude da budu “diplomate” tj. da se prilagode i majci i ocu. A tada nije ostvarljiv cilj vaspitanja – izgradnja zrele, zdrave ličnosti.
Izvor: Znakovi pored puta
Polazak u jaslice je velika promena u životu malog deteta. Na Vama je zadatak da se pripremite na moguće reakcije deteta i situacije u kojima ćete se naći, kako bi detetu olakšali prelazni period. Time ćete olakšati i sebi jer je ovo prelazni period i za Vas, a odvajanje od deteta koje se teško adaptira će Vama biti možda čak i veći stres nego detetu.
Moguće reakcije tokom adaptacije na jaslice
Neka deca, posebno mlađa, otvoreno negoduju, burno plaču tokom rastajanja s roditeljima, odbijaju komunikaciju, otvoreno se bune protiv nove situacije…
Roditelji bi trebalo da znaju da je trenutak rastanka krizan i da se većina dece nakon što roditelj ode primiri i zaigra. Zato je važno pri rastanku biti odlučan i ne pokazivati nesigurnost.
Neka deca u prvim danima ulaze u sobu bez otpora, zainteresovana za nove igračke, da bi se otpor pojavio treći, četvrti dan, ili naredne nedelje, nakon što su shvatili da je odlazak u vrtić svakodnevan, a u njemu se još uvek ne osećaju sigurno.
Burno reaguju obično mlađa deca. Starija najčešće poslušno ulaze u sobu, ali veći deo dana ćute, stoje pored vrata, odbijaju komunikaciju s medicinskom sestrom i drugom decom.
Ponekad dete u vrtiću odbija hranu, teško se uspavljuje, nemirno spava i plačljivo je bez vidljivog razloga.
Neka deca reaguju regresijom u ponašanju. Dete koje je prohodalo opet pribegava puzanju, dete koje je nedavno uspostavilo kontrolu stolice, sada opet obavlja nuždu u gaćice, ono koje je komuniciralo rečima opet pribegava gestovima.
Razlog takvih reakcija nije zaostajanje u razvoju. U želji da bude zaštićeno dete bira ona ponašanja, koja mu nude veću sigurnost. Takve promene su prolaznog karaktera i nestaju kad se dete prilagodi novoj sredini, odnosno kada počne da se oseća sigurno.
Prvi dani u jaslicama
Poželjno je da prve dane (nekoliko nedelja) dete dolazi u jaslice na kraće vreme.
Raspored dolaženja dogovorite sa sestrama. Preporučuje se da dete jaslenog uzrasta prvi dan ostane do jednog sata, a kasnije se taj period postepeno produžuje, zavisno od samog deteta i njegovih reakcija. Detetu je potrebno vreme da se prilagodi na nov, nepoznat prostor i nove osobe. Zbog toga spavanje i popodnevni odmor u vrtiću odložite za kasniji period, kada se dete navikne na drugare, na medicinske sestre – vaspitače i kada počne da se oseća sigurnije.
Dozvolite detetu da sa sobom ponese igračku koja mu pruža osećaj sigurnosti, omiljeno ćebence, plišani meda… Ove igračke mogu pomoći detetu da premosti jaz između kuće i vrtića.
Tokom početnog perioda prilagođavanja na vrtić, odložite kod svog deteta učenje novih oblika ponašanja (navikavanje na nošu, odvikavanje od flašice, cucle…).
Ako željeno ponašanje nije usvojeno do polaska u jaslice, nije ga dobro podsticati tokom perioda prilagođavanja, nego to ostavite za vreme kad se dete prilagodi novim promenama u svom životu.
Vrlo je važan jutarnji rastanak u jaslicama. Budite smireni, nikako detetu ne pokazujte svoju zabrinutost, ili žalost što ga ostavljate.
Dete to može primetiti pa će se i ono tako osećati. Rastanak se ne sme odlagati u nedogled. Dugo smirivanje deteta, ili ponovno vraćanje se ne preporučuje jer će dete ubuduće plakati duže očekujući da se roditelj vrati.
Po povratku iz vrtića, dobro je da više vremena provodite sa detetom. Šetajte se, igrajte se, pričajte mu priče, pružite mu nežnost, pokažite svoje interesovanje za njegove doživljaje iz vrtića.
Izvor: mojpedijatar.co.rs
Ekspert iz oblasti roditeljstva dr. Meg Miker kaže da u odgajanju naših dečaka na umu treba da imamo sliku onoga kakvi bismo voleli da oni budu sa 25 godina. Zato, krenite sa pravilnim odgajanjem vašeg dečaka još dok je on mali. U redu je što je dobar, duhovit i super u fudbalu na primer, sa svojih 13 godina, ali ako ne zna da svoju prljavu odeću ubaci u korpu za veš, odlaže stvari koje ga molite da uradi „za kasnije“ ili ume da pobesni i slično, to mu neće biti od koristi u dvadesetim.
Učite vašeg sina da bude dobro dete i odraste u zaista divnog muškarca.
Evo nekoliko lekcija sa kojima treba da krenete pre puberteta kako biste vašeg sina izveli na pravi put:
Kako da se izrazi :
Pričajte sa detetom jedan na jedan. Uključite ga u razgovor i pomozite mu da izrazi rečima svoja osećanja.
Savet plus: Napravite listu zabranjenih izraza i zakačite je na frižider. Na listi treba da se nađu izrazi koji se obično upotrebljavaju u cilju zaustavljanja razgovora kao na primer: Ne znam /Ne zanima me/Šta god/Kako god itd.
Sposobnost deteta da obavi posao omogućava mu razvoj samopouzdanja i to ne samo u budućnosti kada poraste već odmah sada. Nakon dobro obavljenog posla dete će se osećati sposobnim i vrednim kao ličnost.
Dajte, zato, vašem sinu priliku da svojim rukama oseti neki posao od početka do kraja.
Čak će se i najbolji sportisti, najpametniji đaci i najlepši dečaci susresti sa porazom kad tad u životu. Objasnite sinu kako da dostojanstveno i sa stilom ponese pobedu ali i poraz
Dečaci su, zbog testosterona, skloniji problemima sa izlivom besa tokom odrastanja. Radite na ovom problemu od malena tako što ćete sina naučiti da on treba da upravlja svojim besom a ne obrnuto.
Kamen temeljac za ovu lekciju je da naučite sina da sve što uradi kao i svaki izbor koji napravi ima posledicu.
Pomozite mu da shvati da je potrebno da unapred razmišlja šta će mu doneti određeni postupci. A nakon toga ga naučite da bude spreman da preuzme odgovornost za ono što radi.
Oživite viteštvo tako što ćete učiti sina da pritekne u pomoć kada se to od njega ne traži.
Podstaknite ga da bude na oprezu za one kojima će možda njegova pomoć zatrebati. Hvalite ga za svaku pomoć koju pruži nekome kao npr. kada otvori vrata starijoj osobi, podigne nešto što je nekome palo i sl.
Dečaci, isto kao i devojčice, mogu da budu veoma zli prema svojim drugarima. Naučite ga da vodi računa jer je lako preći liniju dobroćudnog i nezlonamernog zadirkivanja prijatelja u ono suprotno.
Niko ne želi da baš njegov sin bude onaj aljkavi cimer sa fakulteta. Naprotiv, svako želi da njegov sin zna da bude sređen i čist, da skuva nešto i da brine o sebi. To znači da od malena treba ohrabrujete dečaka da sam sredi svoj veš, izbaci đubre, pozove da zakaže trening, da ode do prodavnice i sl.
Dobri maniri i lako komuniciranje sa drugima ne dolaze baš prirodno kod muške dece.
Zato, učite vašeg sina da se rukuje, da ustane kada neko stariji ulazi u prostoriju i kako da vodi osnovnu komunikaciju. Kada neko kaže „zdravo“ treba da mu se odgovori „zdravo“ i da se gleda pravo u oči. Kada neko pita „kako si?“, nakon odgovora treba da mu se uputi isto to pitanje. Takve stvari će pomoći vašem sinu u konverzaciji.
Tehnika danas oduzima pravi život deci. i to sve više, i u stalnom riziku je da postane zabava 24/7, a da život samo prolazi pored njih.
Postavite granicu za vreme koje vaš sin provodi ispred računara i tv-a. Ali, imajte na umu da je potrebno i da mu objasnite zašto to radite, da bi u budućnosti i sam pravio dobre odluke. Samo tako će imati znanje da napravi dobar izbor za sebe i kad je sam.
Naučite sina da je jako bitno da bude jaka ličnost – u svojim uverenjima, u pouzdanosti, u svojoj veri. Omogućite mu alate da se oseti jakim i sposobnim. Prvi korak je, naravno, gradnja samopouzdanja.
Da svaki dečak želi da bude voljen ali naučite ga da je bolje da se ponaša u skladu sa svojim vrednostima i uverenjima. Samo zato što masa ide u jednom pravcu ne znači da treba i on. Naučite ga da biti svoj čovek može da bude jako teško ali je vredno živeti znajući ko si.
Vera je temelj života. Budite vodič svom sinu u formiranju njegove vere baš kao i kada učestvujete u formiranju drugih osobina koje želite da poseduje. Nećete uvek moći da budete tu za vašeg sina ali jaka vera biće njegov kompas u odabiru puteva u životu.
Izvor:http://www.najboljamamanasvetu.com